
2. Program Radio Beograda - pozorišna kritika
Aleksandar Milosavljević
Mate Matišić, „Moji tužni monstrumi“, režija Ivan Vanja Alač, Narodno pozorište Sombor
Posle Ljudi od voska, predstave somborskog Narodnog pozorišta koja je za dve godine igranja zasluženo dobila niz nagrada i priznanja te stekla naklonost publike, Ivan Vanja Alač se vratio i ovom teatru i piscu Mate Matišiću.
Moji tužni monstrumi je nastavak drame Ljudi od voska, koja je, uz oduševljenje teatarske javnosti, izazvala i buru u Zagrebu jer je Matišić, pišući o svojim dramskim junacima otkrio neprijatne istine o sebi, ali i nizu znamenitih javnih ličnosti hrvatske prestonice. Ljudi od voska, međutim, nisu pamflet, niti tračarenje u dramskoj formi. Autor je, naime, uspeo vešto da isplete mozaik satkan od životne faktografije i literarne imaginacije i napiše dramu u kojoj su granice između ove dve stvarnosti relativizovane. Reakcija dela javnosti pisca je navela da napiše nastavak - Moje tužne monstrume, i produbi pitanja postavljena u prvom komadu. Ipak, Monstrumi su potpuno autonomni komad, a sve što je potrebno imati kao predznanje ovde je plasirano na način koji ne zbunjuje neupućene.
Retko se događa da neki teatar u kratkom roku na repertoar stavi dela istog pisca, pa još i da obe inscenacije poveri jednom reditelju. No, Somborci su imali poverenja u Alača, a on je umeo da piscu veoma specifične poetike sada pristupi na drugačiji način, ali i sačuva vlastiti rediteljski prosede.
Matišić se u Monstrumima još slobodnije spisateljski razigrava i do paroksizma dovodi postupak kojim bezmalo poništava granice između dve realnosti - one fiktivne i druge koja pripada životu. One se ovde neprestano dodiruju, preklapaju i prožimaju suočavajući nas s pitanjem: koje elemente je pisac uzeo iz vlastite biografije da bi ih transponovao u dramsku fikciju. Uz ovo, Matišić postavlja još jedno pitanje: u kojoj meri drama svojom sugestivnošću i piščevom fantazijom uzvraća udarac životu i kreira sudbinu ljudi koji se kao likovi pojavili u drami, i posebno sudbinu pisca komada.
Kao i u Ljudima od voska, i u Monstrumima pisac je jedan od glavnih junaka, protagonista čiji će elementi biografije biti fino utkani u zaplet dramske priče koja dobija složenu strukturu i čiji se segmenti na koncu slivaju u silovitu završnicu. Sticaj okolnosti uvodi i ostale dramske likove u koloplet događaja i odnosa koji im radikalno menjaju živote. Suočiće se oni s različitim ljudskim prirodama - i rđavim i dobrim, da bi, voljom i umešnošću pisca, s njihovih lica postepeno padale maske otkrivajući da iza dobrih namera katkad stoje loše posledice, da u nekim ludilima i te kako ima sistema, ali i da zlo može imati naličje, najčešće u naknadnoj patnji i pokušaju iskupljenja. Jer - kao da nam poručuje Matišić - život je komplikovana pojava čija je čovek večita žrtva.
U ovakvu dramsku strukturu Alač uvodi podvojeni lik pisca - i aktera koji nosi piščevo ime, no i nad-autora, koji u svojstvu naratora kreira tokove radnje i komentariše ih. Reditelj tako sebi obezbeđuje još veći prostor slobode, stvara brehtovske situacije u kojima uspostavlja sistem višestrukih distanci: drame prema piscu, gledaoca prema komadu, no i distancu između pojedinih dramskih likova, čime proširuje polje značenja i gledaoca povremeno dovodi u nedoumicu gde se nalazi - u inscenaciji Matišićeve biografije ili u predstavi koja samo fingira život.
Udvajanje lika pisca ima posledice i na funkcionisanje i doživljaj dramske priče. Pažljivo određujući momente kada se ostali dramski junaci, umesto glumcu koji tumači rolu Mate Matišića, direktno obraćaju Naratoru, reditelj naglašeno sugeriše da su životna i umetnička stvarnost ravnopravne.
Matišićeva namera nije borhesovsko poigravanje iluzijom, a ovakvo preplitanje fikcije i faktografije omogućava mu da stvori literarno-scenski prostor u kojem će slobodno progovoriti i o neuralgičnim tačkama ovdašnje novije istorije. Dakako, reč je o ratovima iz 90-ih. Iz kolopleta stvarnog i mogućeg, istinitog i izmaštanog, rađaju se mučne isovesti, otvaraju neverovatne biografije - podjednako i živih i mrtvih. I sve to se sliva u dramu da bi se iz nje, zahvaljujući reakcijama javnosti - onih na Ljude od voska, kao i onih koje Narator pretpostavlja da će tek izazvati Monstrumi, vraćaju u životnu stvarnost.
Alaču, reditelju sklonom scenskoj jednostavnosti (ali ne i pojednostavljenima), pomogao je realizam kostima Biljane Grgur i, posebno, scenografija Andreje Rondović, koja minimalističkim rešenjima od stolica za horske partije glumačkog ansambla stvara nadgrobne spomeniuke, a kulise koje omeđuju prostore stana i kafea pretvara u zidove u kojima se diskretno zrcale likovi, njihovi postupci, životna stvarnost i umetnička imaginacija.
U somborskoj predstavi nema glumačkih naprslina i slabih mesta. Kompletan ansambl funkcioniše kao uigrana mašina, a svakom njegovom članu - Saši Torlakoviću, Nikoli Kneževiću, Adrijani Salahović, Jugoslavu Krajnovu, Ivani V. Jovanović, Biljani Keskenović, Nemanji Bakiću, Srđanu Aleksiću, Peri Stojančeviću, Ani Rudakijević i Anici Petrović, reditelj je obezbedio prostor za solo numeru od koje, međutim, nijedna nije ugrožavala celinu.